Koe ima po grad

Fotografija preuzeta sa FB stranice Koe ima po grad

U poslednje vreme, k’o što  dokon pop goveda krsti, ja zunjam, cunjam i zabasavam po raznim sajtovima, FB stranama, blogovim…

I tako, nađoh i ovu družinu iz Leskovac.

To o čemu oni pišu bilo bi urnebesno, kad ne bi bilo tragično, a opet budi nadu da smo, uprkos svemu, ostali zdravi u pamet i da smo u stanju da o najcrnjim stvarima koje nam se događaju pišemo na duhovit način.

Da ja ne bih prepričavala o čemu se tu radi,  najbolje je da vidite šta kažu sami autori:

“Facebook strana Koe Ima Po Grad je napravljena da se ljudi informišu šta ima po Leskovac ili “Koe ima po grad”, da ne bi lutali pituvali drugari i drugarice, trošili kredit na poruke, a ovi im ne odgovaraju pa se iznerviraju. A pošto svi visimo na fejzbuk jer niko ništa ne radi vi lepo dođete ovde na stranicu i pogledate.”

Dakle, kuj klikne na ovaj linak, garant se neće pokaje. Kuj ne klikne, grdno će se zezne.

Leskovčani, kapa dole.


Tanja Bošković

TV Pink ne gledam, Tanjom Bošković nisam nešto posebno oduševljena, na izbore nemam nameru da izlazim (ne sviđa mi se menu), a na ovaj snimak sam slučajno naišla. Ono što je ovde izrečeno podudara se sa mojim mišljenjem.


Starac i more

 

“Jedna od tih priča potresla me je tako, da se zauvek uvrežila u moje lične uspomene, u moje lične simbole. Čim je stigao u Karaks, umorni car ode i sede na žalo ispred teške vode Persijskog zaliva. To je bilo još u doba kad nije sumnjao u pobedu, ali prvi put ga pritište ogromnost sveta, osećanje starosti i granice koje nas sve sputavaju. Krupne suze potekoše niz izborane obraze tog čoveka za koga se smatralo da nikad ne može da zaplače. Vojskovođa koji je poveo rimske orlove na dotada neistražene obale, razumeo je da nikad neće zaploviti tim toliko željenim morem: Indija, Baktrijana, sav taj mračni Istok, kojim se izdaleka opijao, ostaće za njega samo imena i snovi. Već sutradan loše vesti su ga primorale da krene. Svaki put kad bi sudbina meni rekla ne – sećao sam se suza koje je jedne večeri prolio taj starac gledajući možda prvi put svom životu u lice.”

Margerit Jursenar, Hadrijanovi memoari


Imate li srca?

Saopštenje za novinare povodom P R O T E S T A zbog nezapamćene represivne politike gradske vlasti prema psima, njihovog progona i patnje širokih razmera ljudi i pasa


Tragedija u funkciji kampanje

Valjda je već odavno svakom, ko ima zrno pameti, jasno da političar nije profesija, već dijagnoza. Politika odavno nije u domenu sociologije i politikologije, već je duboko zašla u sferu psihijatrije, tačnije psihopatologije.

I taman kad pomislim da je srpska politička reč i misao dostigla najnižu tačku, da nema kud dublje, stvarnost me demantuje.

1. aprila se ugasilo šest mladih tek propupelih života, šest porodica se zavilo u crno. Novosađani i građani Srbije su u šoku , ali ne i naši političari. Životi mogu da se gase, ali kampanja ne sme da se prekida.

Čak je i smrt u funkciji izborne kampanje i ja kao čovek i roditelj moram da postavim neka pitanja.

Gospodine Tadiću, da li ste Vi normalni? Ako niste, zašto ne potražite profesionalnu pomoć?

Gospodine Tadiću, da li su Vaši savetnici i saradnici normalni?

Gospodine Tadiću, da li bi predsednik jedne normalne države unesrećenim porodicama uputio ovakvu izjavu saučešća:

“Očekivali smo da danas, 1. aprila, bude šaljiv i veseo dan, ali tragedija koja se dogodila čini ga tamnim. Ipak, moramo da se borimo za nove mogućnosti i za ljude. Ovom prilikom izražavam saučešće porodicama nastradalih.” (izvor: zvanični sajt Predsedništva Srbije)?

Gospodine Tadiću, koliko košta šest ljudskih života? 500, 1000, 10.000 evra u džepu inspektora koji se na tom mestu našao po partijskoj liniji?

Gospodine Tadiću, da li ja sad moram da se tresem svaki put kad moja deca uveče izađu u neki lokal, jer ne znam koji inspektor je primio objekat i za koje pare?

Gospodine Tadiću, u Novom Sadu je proglašena trodnevna žalost, a trebalo je da bude proglašen mesec nacionalne sramote, zbog Vas i Vama sličnih.

Gospodine Tadiću, jednom sam Vas uporedila sa Forestom Gampom, misleći na to da ste se našli tu gde jeste ničim izazavani, ne zbog svoje pameti, stručnosti, znanja, kompetencije, već sticajem po Vas povoljnih okolnosti.

Foreste, izvini!

Gospodine Tadiću, Vi ste narcisoidni egoistični sociopata, nesposoban za empatiju, lišen svakog atributa ljudskosti.

U ime poginulih, izvinjavam se što su vam narušili neizmerni optimizam i upropastili dan stvoren za šale i pošalice.

Tadiću, sram te bilo!